Hollywood sebe voli vidjeti kao savjest Amerike, odnosno kao instituciju koja nastoji na svoj način ispraviti nepravde ili ukazivati na probleme o kojima drugi šute. Povijest američke filmske industrije, međutim, govore drukčije, pa tako radnja nedavnog filma Trumbo pokazuje kako su američki filmaši, kada je to bilo oportuno, znali držati usta zatvorena. Isto kao što se cenzura ili autocenzura u Hollywoodu, na ovaj ili onaj način, znala očuvati do današnjih dana. Tako je sve donedavno Katolička crkva uživala status svojevrsne “svete krave” u holivudskim filmovima, odnosno njezine se svećenike, za razliku od protestantskih, desetljećima nakon ukidanja zloglasnog Haysovog kodeksa pokazivalo u skladu s odredbama koje su izričito priječile bilo kakav negativan tretman. Ma koji razlozi bili iza toga, to je također značilo da će Hollywood ignorirati ili barem nastojati maksimalno izbjegavati motiv seksualnog zlostavljanja djece od strane predstavnika Katoličke crkve; zato takvih sadržaja gotovo da nije bilo u mainstream ostvarenjima, odnosno posao ukazivanja na te probleme ostavljen je ili stranim filmašima poput onih iz Kanade i Irske ili kablovskoj televiziji. Stvari su se počele na tom planu mijenjati tek kada je 2002. godine u Bostonu eksplodirao skandal čije se razmjere više jednostavno nije moglo ignorirati. Događaje vezane uz njegovo razotkrivanje prikazuje Spotlight, filmska drama u režiji Toma McCarthyja.
Film započinje prologom smještenim u 1970-e, kada mladi i neiskusni policajac svjedoči kako privođenje katoličkog svećenika po imenu John Geoghan završava njegovim puštanjem, nakon što su roditelji djece koju je zlostavljao primili sugestiju od strane gradskih i crkvenih vlasti da cijelu priču zaborave. U srpnju 2001. godine, pak, u Boston iz Miamija dolazi Marty Baron (Schreiber) koji će preuzeti uredničko mjesto u uglednim lokalnim novinama Boston Globe, odnosno “Spotlight”, elitnu grupu istraživačkih novinara koja je spremna pojedinu priču obrađivati mjesecima, pa i godinama prije nego što je objave. Baron kao novu metu određuje slučaj svećenika ranije osuđenog za zlostavljanje djece, te se “Spotlight” baca na posao i polako otkriva da nije, kao što to ponavljaju crkveni velikodostojnici, riječ o izoliranom incidentu, nego da je riječ o zastrašujućem broju kako zlostavljane djece, tako i svećenika-zlostavljača. Još neugodnije otkriće je da je sa svime time vodstvo Crkve bilo izuzetno dobro upoznato, ali i izuzetno uporno u zataškavanju skandala, pri čemu su se svećenici bez ikakvih zakonskih sankcija premještali u druge župe gdje su nastavljali s vrebanjem djece. Prilikom istrage se novinari suočavaju s problemima, kako vezanim uz dileme oko toga kako će na ta otkrića reagirati pretplatnici lista u gradu gdje su većina stanovnika katolici, odnosno kako je Crkva izuzetno dobro umrežena s lokalnim policijskim i sudskim vlastima, zbog čega je pronalaženje kompromitirajućih dokumenata izuzetno težak zadatak.
Za Spotlight bi se moglo reći da predstavlja “staru školu”, barem kada je riječ o žanru dokudrame. U ovom se filmu jedna prilično ozbiljna tema, odnosno istiniti događaji, nastoje prikazati na maksimalno ozbiljan način. Dakle, u njemu nema “začinjavanja” radnje nekakvim umjetnim podzapletima, niti scena s nekom suvišnom patetikom ili emocionalnim manipulacijama. Umjesto toga se pedofilski skandal nastoji prikazati autentično, a najautentičniji način je iz perspektive samih novinara koji ga istražuju. I pri tome je prilično dobro to što je riječ o novinarima i mediju koji je i sam “stara škola”, dakle tiskanom mediju u vrijeme kada internet tek načinje prihode od oglašavanja, a reporteri svoju misiju shvaćaju ozbiljnije od prepisivanja ili provlačenja tuđih članaka kroz Google Translate. Proces pronalaženja i procesuiranja vijesti na početku izgleda nimalo atraktivan, ali su neki od klasičnih filmova pokazali da se i od tog materijala može napraviti vrhunsko ostvarenje. Pri tome će, barem u slučaju Spotlighta, neumitne usporedbe biti s Pakulinim filmom Svi predsjednikovi ljudi, a one, dakako i neće biti baš i slučajne, s obzirom da je urednik Bill Bradley Jr. (čiji lik tumači John Slattery) nitko drugi do sin Billa Bradleyja, legendarnog urednika Washington Posta koji je razbio aferu Watergate. McCarthy veliki dijelom posuđuje tehnike od Pakule, odnosno gradi zanimljivu sliku, od malih i ispočetka nevezanih, ali zanimljivih detalja.
Pri tome je McCarthyju od velike pomoći i dobar scenarij koji je napisao zajedno s Joshom Singerom, zaslužnim za tematski slične, ali daleko lošije Tajne petog staleža. Još više se, međutim, ističe i izuzetno raspoložena, ali raznovrsna glumačka ekipa koja se ističe u ne baš uvijek uglednim, a ponekad i nezahvalnim ulogama. Stanley Tucci je tako dosta dobar kao živopisni odvjetnik žrtava zlostavljanja koji reporterima bez mnogo ustručavanja priznaje da je slučaj mogao preuzeti jedino zato što je Armenac, odnosno ne-katolik koji nije izložen pritiscima Crkve. Michael Keaton je, pak, prilično dobar kao vođa novinarskog tima, a zanimljiv je i Paul Guilfoyle, jedan od poslovično dobrih karakternih glumaca (Brass u CSI: Las Vegas), ovaj put kao predstavnik establishmenta koji novinarima prijateljski sugerira da se okane ćorava posla. Jedini koji u svemu tome predstavlja razočaranje je Mark Ruffalo, čiji lik u jednom trenutku izgubi dio svog profesionalizma, odnosno frustriran svojim otkrićima i nedostatkom napredovanja istrage “pukne” na način koji malo previše izgleda kao “dajte mi Oscar” trenutak. Usprkos tome, film sve vrijeme čuva svoj ozbiljni ton; zlostavljanje nije prikazano neposredno, nego tek kroz svjedočenja sada već odraslih, ali još uvijek vidno traumatiziranih žrtava, kao i samog zlostavljača koji, u možda najuznemirujućoj sceni filma, u razgovoru s novinarima odaje dojam da ne vidi ništa loše u tome što je radio djeci. Iako će malo ciničniji gledatelji reći da je film poput Spotlighta snimljen možda i nekoliko desetljeća prekasno, kao i da kvalitetnog novinarstva koje slavi danas u svijetu ima sve manje, itekako će poslužiti svojoj svrsi, makar i kao upozorenje na neke neugodne stvari koje se, kao što govori i obavijest prije odjavne špice, znaju događati i u Hrvatskoj.
